Knjiga - Astrologija, Jyotish

Astrologija, jyotish, kakvi stvarno jesu

Napisao: Mario Piškur

“Sapientia Sapienti Dona Data – Mudrost je dar dan mudrima”

Uvod

I reče Bog: “Neka bude svjetlost!”. I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.
(Postanak 1: 3-4)

Zašto svjetlo svijetli?

Riječ jyotish (čitaj: đjotiš) sanskrtskog je porijekla i znači svjetlo pa se već u samom nazivu susrećemo s bogatom simbolikom svjetla. Prema drevnoj tradiciji svjetlo predstavlja manifestaciju božanstvenosti, stvaranje univerzuma, logos, univerzalni princip u manifestaciji, život, istinu, spoznaju. Doživljaj svjetla je susret s konačnom stvarnošću. Dosegnuti svjetlo također znači i stići u središte. Mnoge stare kulture daju svjetlu slična značenja. U Budističkoj tradiciji svjetlo je istina, oslobođenje, neposredno znanje i poistovjećuje se s Budom. U Hinduizmu svjetlo predstavlja Jastvo, atman, brahmajyoti – jedan vid manifestacije Krišne, stvaranje univerzuma, duhovnost i mudrost. U Zoroastrizmu moć istine je svjetlo kao Ormuzd ili Ahura Mazda “gospodar svjetla” suprotan Ahrimanu koji je “gospodar laži”.

U kršćanstvu Isus je onaj koji predstavlja “svjetlost svijeta” a njegov rođendan se slavi 25. prosinca na dan kada se sunce ponovno rađa.

U islamu se kaže da je Alah svjetlost nebesa i zemlje.

U kabalističkoj tradiciji najznačajnija knjiga “Zohar” nosi ime “knjiga sjaja” ili “knjiga svjetla”. Ain sof simbolizira “bezgraničnu svjetlost”.

Svjetlo je ono koje će omogućiti spoznaju a u indijskoj astrologiji to će biti spoznaja života putem horoskopa ili natalne karte. Možemo reći da ćemo osvijetliti nečiji život i ukloniti tamu koja je skrivala njegovu pravu bit. Jyotish je i svjetlo svijesti one svijesti koja donosi samospoznaju ili prosvjetljenje. Tema prosvjetljenja ili mokshe vrlo je draga indijskoj i budističkoj misli. Zato u Brhadaranyaka Upanišadi čitamo:
“Asatoma sadgamaja
Tamasoma jyotir gamaja
Mritjorma amrutam gamaja”.

“Vodi nas, o Gospode, od nestvarnog k stvarnom
Iz tame u svjetlo
Iz smrtnosti u besmrtnost”.

Pobjeda svjetla nad tamom česta je tema i Rg Vede jednog od najstarijeg vedskog spisa. Svjetlo se ovdje povezuje uz bogove – devase a tama uz demone ili asure. Njihova vječna borba predstavlja vječnu dramu cijelog stvorenog univezuma, kao borbu polarnosti: dobra i zla, svjetla i tame, dana i noći, ljeta i zime, neba i zemlje itd.

Svjetlila u jyotishu su Mjesec – Chandra i Sunce – Surya. Oni su najvažniji nosioci svjetla mada to možemo reći i za Mjesec i planete koji odražavaju sunčevu svjetlost. Mjesecu se pri tome daje veća važnost budući je on odraz našeg uma a kakvo je stanje našeg uma takvo je stanje i cjelokupnog našeg života, doživljaja naših okolnosti i ljudi s kojima dolazimo u interakciju. Također, zanimljivo je da Mjesec na nebu možemo vidjeti po danu, najčešće u jutarnjim satima a naravno i po noći.

Sunce ili vedska Surya predstavnik je Jastva ili duše, ono zrači vidljivo i nevidljivo – duhovno svjetlo na sva stvorenja, u natalnoj karti ukazuje na svrhu naše inkarnacije ovdje na Zemlji.
Pojam svjetla izuzetno je slojevit a u konačnosti ukazuje na duhovni princip. Zato možemo reći da je jyotish duhovna metoda samospoznaje a ne isključivo prediktivna u smislu grube prognoze budućih događaja.

Jyotish ima smisla samo za one koji su na putu unutarnje promjene, samotransformacije, duhovne spoznaje. Jyotish nije namijenjen znatiželjnicima koje zanima isključivo što će im se dogoditi u budućnosti.

Zbog toga i naslov filozofija jyotisha. Sama riječ filozofija potjeće od grčke riječi filos = prijatelj, ljubav i sofia = mudrost što znači prijatelj ili ljubitelj mudrosti. Riječ philosophos zahvaljujemo grčkom učitelju Pitagori (6.st p.n.e) koji ju je prvi skovao pa se od njega nadalje svi ljubitelji mudrosti zovu filozofi. Manly Palmer Hall autor poznatog djela “Tajna učenja svih epoha” u svojem uvodu, o filozofiji kaže:
“Filozofija je znanost procjenjivanja vrijednosti. Superiornost bilo kojeg stanja supstance nad drugom određena je filozofijom. Dajući privremenu važnost onome što ostaje kada se odstrani sve što je sekundarno, filozofija postaje stvarni indeks prioriteta ili značaja u svijetu spekulativne misli. Misija filozofije a priori je da uspostavi odnos između menifestiranih stvari i njihovih nevidljivih prvobitnih uzroka ili prirode”.

U “Tabuli Smaragdini” hermetičkom traktatu koji se pripisuje Hermesu Trismegistosu čitamo:
“Kako gore tako i dolje ili kako na nebu tako i na zemlji”.

Ovu izreku lako možemo primjeniti na jyotish kao i na cjelokupnu astrologiju. Planeti na nebu simbolički ukazuju na ono što je na zemlji ili na ono što se nalazi u svakom čovjeku. Inače, ovu ćemo temu opširnije dotaći u jednom drugom poglavlju.

Dakle, jyotishu ćemo pristupiti s filozofske razine, gdje planeti predstavljaju nevidljive prvobitne uzroke koji se manifestiraju u životu pojedinca. Zbog toga je jyotish metoda promišljanja koja nam omogućuje ispravnu interpretaciju horoskopa ili planetarnih utjecaja. Jyotish izbjegava krute termine kao dobro ili loše, kao dobar ili loš horoskop. Svaki je horoskop s duhovne strane dobar jer omogućuje duši optimalan razvoj u trenutnoj inkarnaciji ili životu. Samo s našeg ljudskog stajališta ono što je ugodno doživljavamo kao dobro a ono što je neugodno doživljavamo kao loše. Što u stvarnosti i nije tako. Zato nam mudar pristup tumačenju horoskopa omogućuje, izbjegavanje krajnosti i negativnosti a potiče sagledavanju nečijih vrlina, talenata i sposobnosti.

Sudbina ili slobodna volja slijedeće je pitanje koje trebamo dotaći u ovom uvodnom dijelu. Ako su planeti nosioci naše sudbine gdje je onda naša slobodna volja, da li mi možemo upravljati sa svojim životima, ili smo samo marionete pod utjecajim planetarnih snaga? Ovo je pitanje često zaokupljalo i još zaokuplja sve ozbiljne proučavaoce astrologije. Gdje prestaje sudbina a započinje slobodna volja. U jyotishu smatramo da što je neka osoba svjesnija ona će lakše koristiti svoju slobodnu volju a spretnije izbjegavati ili rjašavati nadolazeće probleme. Edgar Cayce, poznati američi vidovnjak s početka prošlog stoljeće u svojim tzv. čitanjima lijepo kaže:
“Planetarni utjecaji latentni ili manifestirani ne mogu nadvladati čovjekovu volju. Svaka duša stekla je svojim rođenjem pravo da sama sebe spozna, dobila je mogućnost da postane ista kao i njen Stvoritelj”. 2571 – 1
“Ovi utjecaji nisu nasilne snage, ako ih prihvatimo i shvatimo kao savjetodavne, opominjuće snage tada njihov utjecaj na nas može biti pozitivan i pomažući”. 1401 – 1

Na kraju uvoda moram reći da je ova knjiga nastala kao rezultat mojeg dugogodišnjeg profesionalnog bavljenja s indijskom astrologijom. Ona nije klasičan udžbenik jyotisha već predstavlja pokušaj filozofskog i simboličnog pristupa ovoj grani vedske mudrosti.

Putem ove knjige pokušati ću vam prezentirati indijsku filozofiju i astrologiju i skriveno ezoterijsko znanje koje ćini onu pravu bit jyotisha. Na vama dragi čitatelju je zadatak da procijenite kako sam u tome uspio.

1. poglavlje

O Astrologiji

Što je astrologija?

Za astrologiju možemo reći da ona proučava zakon sukladnosti, odnosa i povezanosti po kojem svi dijelovi univerzuma čine jedan organizam. Astrologija proučava utjecaj zvijezda i planeta na sva živa bića na Zemlji s time da se najveći naglasak stavlja na čovjeka.

U današnje vrijeme astrologiju povezujemo s izradom horoskopa ili natalne karte u kojem su zabilježeni položaji Sunca, Mjeseca i drugih planeta u trenutku nečijeg rođenja te njihov utjecaj na osobu za koju je horoskop izrađen.

Mnoge drevne civilizacije poput Indijske, Kineske i Majanske razvili su određene sisteme za predviđanje zemaljskih događaja pomoću nebeskih promatranja.

Kod Indo- europljana astrologija je prvi puta datirana u trećem tisućljeću pr. Kr. pojavom kalendarskih sustava pomoću kojih su drevni narodi predviđali godišnje promjene i interpretirali nebeske cikluse kao znakove božanske komunikacije. Većim dijelom povijesti astrologija je bila priznata kao znanstvena disciplina i prihvaćena u političkom i akademskom svijetu. Njeni temelji bili su ugrađeni u druga znanja kao što je astronomija, alkemija, meteorologija i medicina. Krajem 17. st. nove znanstvene spoznaje u astronomiji (heliocentrični sistem) počele su narušavati vjerodostojnost astrologije te je ona izgubila svoju akademsku vrijednost. Također, pozitivistička filozofija koja se u to vrijeme javlja a koja svijet i čovjeka promatra samo kroz ono opipljivo i materijalno zapostavljajući u isto vrijeme i onu duhovnu dimenziju nanijela je veliku štetu budućim naraštajima ljudi zarobljavajući ih u racionalističkom pristupu životu ukidajući astrologiju kao jednu izuzetno važnu granu spoznaje.

Nasreću, istinska znanja uvijek preživljavaju, tako da astrologija ponovno postaje popularna u 19. i 20. stoljeću kao dio novovjeke duhovnosti i New Age pokreta.
Riječ astrologija ima porijeklo u staro grčkom jeziku a izvedenica je od pojma „prikaz zvijezda“. Povijesno gledajući, riječ zvijezda izgubila je svoje tumačenje te se ovom rječju označavaju planeti i svi drugi svjetleći nebeski objekti. Da se pojmom zvijezde označavaju sva nebeska tijela očigledno je na primjeru rane Babilonske astrologije gdje piktogram klinastog pisma MUL (zvijezda) predstavlja planete kao i druge zvijezdane objekte. Drevni su babilonci vjerovali da su zvijezde i planeti obogotvoreni objekti koji prebivaju na nebesima.

Riječ planet potječe od grčkog glagola planao što znači lutati ili zalutati a ovu riječ su naravno prvi počeli koristiti stari grci da označe sedam važnih zvijezda koje su „lutale“ u odnosu na statične zvijezde. Statične ili fiksne zvijezde nazivali su asteres aplaneis a „lutajuće“ zvijezde ili planete asteres planetai. Najraniji astrološki tekstovi poput Ptolomejevog Tetrabiblosa spominju planete kao „zvijezda Saturna“, „zvijezda Jupitera“ itd. a ne kao Saturn ili Jupiter. Ipak tijekom vremena riječ planet postaje uvriježen kako u samoj astrologiji tako i u astronomiji. U Indiji astrologija se naziva đjotiš a o značenju te riječi već sam ranije pisao. Planet u indijskoj astrologiji nosi naziv graha to je sanskrtska riječ koja u prijevodu znači „hvatač“ ili „onaj koji posjeduje osobu“. Pod tim se smatra da planeti djeluju na ljude i sudjeluju u stvaranju njihove sudbine i osobnosti. Tradicionalna astrologija proučavala je utjecaj sedam klasičnih planeta koji su vidljivi „golim“ okom a to su: Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Usavršavanjem teleskopa postepeno dolazi do otkrića novih planeta; Urana (1781. g.), Neptuna (1846.g.) i Plutona (1930.g.). Astrologija započinje proučavati njihove utjecaje na život ljudi te oni s vremenom postaju po svojim značenjima ravnopravni s ostalim tradicionalnim planetama. Indijska astrologija također razmatra sedam tradicionalnih planeta čija imena su sanskrtskog porijekla: Surja – Sunce, Čandra – Mjesec, Budh – Merkur, Šukra – Venera, Mangal – Mars, Guru – Jupiter, Šani – Saturn.

Sjeverni i južni mjesečevi čvorovi u đjotišu imaju status planeta i zovu se Rahu i Ketu. Tradicionalni đjotiš ne uzima u razmatranje Uran, Neptun i Pluton mada u zadnje vrijeme sve više đjotiša počinje posvećivati svoju pažnju i ovim planetima.

Glavne postavke astrologije

Osnovni princip astrologije je povezanost s kozmosom. Ljudi, Zemlja i cijelo okruženje sagledavaju se kao jedan organizam a svi dijelovi organizma povezani su jedni s drugima. Promjene nebeskih ciklusa odražavaju se na promjene ciklusa na Zemlji i na promjene ciklusa u ljudi. Ovaj odnos izražen je u hermetičkom zakonu „kako gore, tako i dolje“ i obrnuto. Ovaj zakon govori o sukladnosti individue kao mikrokozmosa i svemira kao makrokozmosa. Prema tome natalni horoskop (u đjotišu đamna kundali) predstavlja stiliziranu kartu univerzuma u trenutku rođenja, posebno fokusiranu na određenu osobu. Sunce, Mjesec i ostali planeti na nebeskom svodu odražavaju svoje položaje u njoj. Srce astrologije je metafizički princip matematičkih odnosa u obliku energetskih kvaliteta ili tonova koji se manifestiraju u brojevima, oblicima i zvukovima povezanih određenim proporcijama. Pitagora je prvi ukazao da je visina muzičke note u proporciji s dužinom strune koja vibrira i da su intervali između oktava zapravo frekvencije jednostavnih brojčanih odnosa. U teoriji poznatoj kao „harmonija ili muzika sfera“ Pitagora govori da Sunce, Mjesec i ostali planeti emitiraju svoje jedinstvene zvukove ili melodije ovisno o svojim orbitalnim kretanjima te da je kvaliteta života na Zemlji odraz toka nebeskih zvukova koji su nečujni ljudskom uhu. Također, Platon je opisao astronomiju i muziku kao isprepletena znanja osjetilnih spoznaja: astronomija za oči, muzika za uši koja zahtjevaju znanje o brojčanim odnosima. Kasniji filozofi utvrdili su bliske poveznice između astronomije, optike, muzike i astrologije uključujući Ptolemeja koji je u svojem djelu Tetrabiblos razmatrao ove discipline. Alkindi, arapski astrolog iz 9. stoljeća u svojem djelu De Aspectibus razvijao je dalje Ptolemejeve ideje, istražujući glavne astrološke postavke a posebno utjecaj planetarnih aspekata. U 17. stoljeću Johanes Kepler, pod utjecajem teza iz Ptolemejevog djela Optica i Harmonica piše svoju Harmonica Mundi (Harmoniju svijeta) u kojoj prezentira svoja razmatranja optičkih pojava, geometrijskih oblika, glazbenog sklada i planetarnih harmonija. Kepler je gledao na ove tekstove kao na najvažnije radove u svojoj karijeri a posebno na peto poglavlje u kojem razmatra ulogu planetarne harmonije u Univerzumu. Njegova pretpostavka kazuje da je matematička harmonija integralni dio Univerzalnog zakona i to je ključ koji povezuje sve dijelove u jedinstvenu cjelinu. Kroz ovo djelo on u astrološku praksu uvodi tri nova planetarna aspekta te treći zakon planetarnog kretanja u astronomiju. Nadahnut pitagorejskim naukom o glazbi sfera, vjerovao je da kretanje planeta stvara eteričan sklad a da su intervali između putanja planeta matematički povezani i da odgovaraju frekvenciji glazbene ljestvice. Tako svaki planet ima svoju posebnu melodijsku liniju. U Harmonica Mundi između ostalog govori i o povezanosti ljudske duše i zodijaka:
“Prirodna duša ljudskog bića nije veća od jedne točke, a u tu je točku moguće utisnuti oblik i karakter čitavog neba. Kao što duša u sebi nosi ideju zodijaka, bolje kazano njegova središta, ona isto tako osjeća koji planet u koje doba stoji na kojem stupnju zodijaka i mjeri kutove zraka koje se sreću na Zemlji. U horoskopu je novorođenče obilježeno za čitav život zvjezdanim obrascem u trenutku kada dolazi na svijet, te ga nesvjesno pamti i ostaje osjetljivo na povratak konfiguracija (to jest ponavljanje određenih obrazaca) slične vrste”.

Drugi važan astrološki princip primjenio je Francis Bacon u 17. stoljeću u svojem eseju O uvećanju znanja: “Konačno pravilo (kojega su se mudriji astrolozi uvijek pridržavali) glasi da nema sudbinske nužnosti u zvijezdama već da one više navode nego prisiljavaju”. Bacon podržava tzv. “razumsku astrologiju” koja se temelji na proučavanju suptilnih utjecaja koji “leže skriveni u dubinama fizičke pojavnosti”. Njegove tvrdnje ukazuju kako je u astrologiji uvijek uključeno razmatranje psihe što će se kasnije odraziti u pisanjima Carla Gustava Junga i u razvoju moderne psihološke astrologije.

Dok se u tradicionalnom astrološkom tumačenju planeti smatraju objektivnim snagama koje određuju našu sudbinu, psihološka ih je astrologija, ne tako deterministički, počela smatrati predstavnicima psiholoških aspekata koji nas navode prema ciljevima do kojih dolazimo ili prema životu kakav vodimo. Njezin glavni moto je “Karakter je sudbina”. S vremenom su je usvojili mnogi psiholozi, koji su smatrali korisnim opisivati razne planetarne utjecaje (ili utjecaje koje oni simboliziraju) pod vidom psihologije. Planete se razmatraju kao samostalni entiteti, otprilike kao što su Platon i drevni Grci smatrali dvanaest bogova arhetipovima: na primjer, Saturn ili Kronos bio je princip ograničenja i zabrane, Venera ili Afrodita ljubavi i žudnje. Ovi su pak bili pridruživani bogovima. Tako, Mjesec održava ego sliku osobne svijesti, Merkur je princip utjelovljen u arhetipu varalice, Venera je djevica u snovima, Mars herojski element psihe itd.

Jung je vrlo rano u svojoj praksi pacijentima počeo izrađivati horoskope, koji su mu pomagali u analizi. U pismu Freudu od 11. lipnja 1911. piše: “Moje večeri su uvelike posvećene astrologiji. Izrađujem horoskopske izračune kako bih pronašao ključ za psihološku istinu. Pokazale su se neke izuzetne stvari koje će ti se sigurno činiti nevjerojatnima…. Usuđujem se reći da ćemo jednog dana u astrologiji pronaći velik dio znanja koji je intuitivno projiciran na nebesa. Na primjer, čini se da su znakovi zodijaka slike karaktera”.

Podjela astrologije

Astrologija ima zajedničke korijene u drevnim filozofijama koje su utjecale jedna na drugu, ipak pod utjecajem različitih kulturoloških miljea ona je zadobila i niz različitih specifičnosti. Tako, astrologiju možemo danas podijeliti na tri najvažnije svjetske astrologije: na Zapadnu astologiju, Indijsku astrologiju i na Kinesku astrologiju.

Zapadna astrologija

Zapadna astrologija je sistem astrologije najpopularniji u zapadnim zemljama. Povijesno se temelji na Ptolemejevom Tetrabiblosu (2. stoljeće) koje nastavlja tradiciju Helenističke i Babilonske astrologije. Zapadna astrologija većim je dijelom horoskopija tj. oblik divinacije koja se zasniva na izradi horoskopa za određeni vremenski trenutak kao što je nečije rođenje. Ona se bazira na kretanju i na relativnom položaju nebeskih tijela poput Sunca, Mjeseca i ostalih planeta te analizom njihovih međusobnih aspekata. Također razmatra njihove položaje u astrološkim kućama (prostorna podjela neba) i njihovo kretanje kroz znakove zodijaka.

Danas se ona u popularnim, zapadnim medijima reducirala na astrologiju sunčevog znaka prema položaju Sunca u određenom zodijačkom znaku u trenutku nečijeg rođenja. Potpuna analiza natalne karte koju koriste ozbiljni astrološki praktičari uključuje mnogo više detalja i razmatranja.

Indijska astrologija

Indijska astrologija upotrebljava drugačiju početnu točku u podjeli zodijaka na dvanaest dijelova nego zapadna astrologija ali zadržava iste nazive i značenja za znakove te se temelji na istim tradicionalnim astrološkim principima. Ova dva astrološka sistema razlikuju se zbog korištenja dva različita zodijaka, sideralnog i tropskog. Hinduistička, indijska astrologija bazira se na sideralnom zodijaku u kojem su zodijački znakovi povezani s odgovarajućim zvjezdanim konstalacijama na nebeskom svodu. Kako bi se planetarni položaji iz tropskog, zapadnog horoskopa pretvorili u sideralni zodijak potrebno je koristiti ayanamshu koja iznosi približno oko 23 stupnjeva i 50 minuta. Ayanamsha uzima u obzir sporu precesiju proljetne, ekvinocijske točke ( postepeni pomak u rotacijskom kretanju zemljine osi). Zapadna astrologija ne uzima u obzir ovo Zemljino kretanje, te koristi tropski zodijak koji je povezan s točkama gdje sunčevi položaji sjeku ekliptiku u trenucima izmjene godišnjh doba. Ova dva sistema imaju različite točke za početak astrološke godine a razlika između ovih točaka je ayanamsha od 23 stupnja i 50 minuta. U oba sistema astrološka godina započinje s proljetnim ekvinocijem ali u indijskoj astrologiji proljetni ekvinocij se javlja kada je Sunce na 6 stupnju Riba a u zapadnoj astrologiji je ekvinocij na početku znaka Ovna. U indijskom sistemu astrologije cijeli zodijak se dijeli na 27 dijelova od 13 stupnjeva i 30 minuta na tzv. mjesečeve kuće ili nakšatre. Prema Vedama one predstavljaju poveznicu između vanjskog i unutarnjeg svijeta, između svemira i i čovjeka.

U Indiji astrologija je izuzetno cijenjena i ima dugu tradiciju. Prisutna je u svakodnevnom životu a ljudi je često konzultiraju posebno u stvarima vezanim uz bračni život, posao, uz odabir najpovoljnijeg trenutka za djelovanje kao i za razmatranje karmičkog utjecaja na nečiji život. Đjotiš je jedna od grana vedskog znanja i predstavlja oči Veda. Indijski znanstvenici i političari su 2001. godine razmatrali status vedske astrologije te je ona uvrštena kao redovni predmet na indijska sveučilišta. Iste godine Bombajski visoki sud donio je presudu da se astrologiji ponovno vrati status znanosti.

Indijska astrologija se također prakticira i u Sri Lanki gdje je lagano prilagođena budističkim učenjima.

Tibetanska astrologija dijeli mnoge zajedničke elemente s indijskom astrologijom ali je u isto vrijeme pod snažnim utjecajem kineske kulture i znanja te je od kineske astrologije preuzela zodijački krug od dvanaest kineskih životinjskih znakova.

Kineska astrologija

Kineska astrologija je u bliskom odnosu s kineskom filozofijom te s principima yina i yanga kao i s wu xing učenjima o 10 nebeskih dvoraca i o 12 zemaljskih grana.
Sistem kineske astrologije nastao je za vrijeme dinastije Zhou (1046 – 256 pr. Kr.) a vrhunac je dosegnuo za vrijeme dinastije Han (2.st. pr. Kr. do 2.st. posl. Kr.). Za to vrijeme nastali su svi elementi tradicionalne kineske kulture – filozofija yina i yanga, teorija o 5 elemenata, o odnosu neba i zemlje, konfucijsko moralno naučavanje kao i glavni principi kineske medicine, astrologije i alkemije.

Najranija upotreba kineske astrologije javlja se u domeni državničkih pitanja, u razmatranju neobičnih fenomena, tumačenju predznaka kao i u određivanju povoljnih dana za važne događaje. Zodijačke konstalacije zapadne astrologije nisu bile korištene, već je nebo bilo podijeljeno na tri sektora (san yuan), na 28 kuća (ershiba xiu) i na 12 kia. Tri sektora obuhvaćaju područje blizu Sjevernog nebeskog pola, gdje se nalaze zvijezde vidljive tijekom cijele godine. Dvadesetosam kuća dijele zodijački pojas te ih možemo usporediti s dvadesetsedam kuća ili nakšatra u indijskoj astrologiji. Njihova primjena u oba astrološka sistema bila je povezana uz kretanje Mjeseca tj. uz primjenu mjesečevog ili lunarnog kalendara. Naime, mnoge drevne kulture bazirale su svoje kalendare na kretanju Mjeseca a ne na kretanju Sunca kao što je to slučaj u našem zapadnom, gregorijanskom kalendaru. Ipak, u drevnoj Kini imamo i pojavu kombinacije lunarnog i solarnog kalendara koji se temelji na važnom astronomskom tekstu Zhou Bi Suan Jing kompletiranom za vrijeme dinastije Han.

Kineski zodijak od dvanaest životinjskih znakova predstavlja dvanaest različitih tipova personalnosti. On ne potječe od podjele ekliptike kao u zapadnoj astrologiji već predstavlja godišnje a ne mjesečne utjecaje. Kineska astrologija govori o godišnjim ciklusima, lunarnim mjesecima, te o dvosatnim periodima unutar jednog dana. Kineski zodijak tradicionalno započinje sa znakom Štakora te nastavlja sa ostalim 11 znakova: Bivol, Tigar, Zec, Zmaj, Zmija, Konj, Koza, Majmun, Pijetao, Pas i Svinja. Složeni sistem predviđanja budućnosti bazira se na datumu i na satu rođenja kao i na godišnjem dobu u kojem je netko rođen.